OPORUKA

A.        Redovite oporuke

Valjana je samo ona oporuka koja je napravljena u obliku utvrđenom zakonom te uz pretpostavke predviđene zakonom. Oporuku možete sastaviti u obliku privatne ili javne oporuke, koje su redovite oporuke, a u izvanrednim okolnostima oporuku možete izjaviti pred dva svjedoka.
 

1. Privatne oporuke

Privatne su vlastoručna oporuka i pisana oporuka pred svjedocima.

a)    Vlastoručna je ona oporuka koju ste vlastoručno napisali i potpisali.

b)    Pisanu oporuku pred svjedocima možete napraviti ako za ispravu, bez obzira na to tko ju je sastavio, pred dva istodobno nazočna svjedoka izjavite da je to vaša oporuka i da je pred njima potpišete. Svjedoci se moraju potpisati na samoj oporuci.
 

2. Javna oporuka

Javna oporuka je oporuka načinjena uz sudjelovanje javnih tijela. Svatko može valjano oporučiti u obliku javne oporuke, a osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne može potpisati može u redovitim okolnostima oporučiti samo u obliku javne oporuke.

Na vaš zahtjev, javnu oporuku može sastaviti jedna od zakonom ovlaštenih osoba: sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općinskom sudu, javni bilježnik, a u inozemstvu konzularni, odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik Republike Hrvatske.
 

B.        Izvanredne okolnosti

Oporuka u izvanrednim okolnostima je usmena oporuka. Samo u izvanrednim okolnostima, zbog kojih niste u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku, možete izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka. Ta oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena.

KAKO ZAKON DEFINIRA PROVOĐENJE MJERE SPUTAVANJA?

PRAVILNIK  O VRSTAMA I NAČINU PRIMJENE MJERA PRISILE PREMA OSOBI S TEŽIM DUŠEVNIM SMETNJAMA,

 Članak 1.

(1) Ovim Pravilnikom uređuje se vrste mjera prisile i način njihove primjene prema osobi s težim duševnim smetnjama smještenoj u psihijatrijsku ustanovu

Zakonodavac je jasan - jasno navodi mogućnost primjene navedenih mjera samo prema osobama s TEŽIM DUŠEVNIM SMETNJAMA  smjštenim u PSIHIJATRIJSKOJ USTANOVI

Sukladno članku (2) mjere se primjenjuju prema osobi s težim duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: pacijent), u osobito hitnim slučajevima ozbiljnog i izravnog ugrožavanja vlastitog ili tuđeg života, zdravlja ili sigurnosti, kada je to jedini način sprječavanja pacijenta da svojim postupcima ugrozi svoj ili tuđi život, zdravlje i sigurnost.

U članku 4 se navodi da je ustanova  obvezna donijeti detaljne pisane upute o pravilima postupanja radnika ustanove u situacijama agresivnog ponašanja pacijenta prije, u tijeku i nakon primjena mjera prisile.

Članak 8.

Kliničke indikacije za primjenu mjere sputavanja su:

– nepredvidivo ili agresivno ponašanje,

– ponašanje koje je opasno za pacijenta ili druge osobe,

– samodestruktivno ponašanje,

– ponašanje s ozbiljnom verbalnom ili fizičkom prijetnjom koje se slabo kontrolira,

– intoksikacija alkoholom ili lijekovima sa slabom kontrolom ponašanja,

– manično ponašanje sa slabom kontrolom,

– slaba ili nepostojeća samokontrola ponašanja nakon primjene lijekova ili boravka u mirnijoj sobi,

– sprječavanje samoozljeđivanja pacijenata (npr. pad s kreveta, sprečavanje pacijenta da izvuče urinarni kateter i sl.),

– na zahtjev pacijenta, ako je procjena takva da je ugrožena sigurnost pacijenta i drugih osoba na odjelu te pacijentova okolina.

-----

Zanimljivo je zapažanje da ZZODS navodi da je Voditelj odjela (psihijatrije) osoba koja rukovodi odjelom psihijatrijske ustanove kao i osoba koja ga zamjenjuje, pri čemu se ne navodi decidirano da to mora biti psihijatar, dok Pravilnik o vrstama i načinu primjene mjera prisile prema osobi s težim duševnim smetnjama navodi da Odluku o primjeni mjera prisile donosi psihijatar, sukladno Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. :-)

Članak 10.

(1) Postupak primjene mjere sputavanja provodi najmanje pet medicinskih sestara/medicinskih tehničara u timu, a sam postupak traje 15-20 minuta.

(2) Postupak mora biti proveden brzo i bez oklijevanja, kao rutinska i regularna procedura, uz prethodnu procjenu u kojim točkama je potrebno sputavanje (u 4 točke – obje ruke i noge, u 3 točke – obje ruke ili noge i jedna ruka ili noga, u 2 točke – ruka i noga na suprotnoj strani, u 1 točki – najčešće ruka, prsa).

(3) Na početni znak voditelja tima svaki član tima preuzima kontrolu pokretanja jednog ekstremiteta, a agresivni pacijent se obuhvaća odostraga kako bi mu se blokirale ruke i istovremeno zglobovi koljena i oba lakta, radi sprječavanja ozljede.

(4) Pacijent se spusti na pod, a voditelj tima kontrolira pacijentovu glavu da spriječi ozljeđivanje pacijenta ili zdravstvenih radnika ustanove. Nikakav pritisak se ne smije primjenjivati na vrat, prsa ili trbuh.

(5) Pacijent se s poda podiže na krevet i postavlja u ležeći položaj na leđima, a najprije se veže zdjelični pojas, zatim ručni zglobovi i nakon toga skočni zglobovi.

(6) Vezivanje se provodi uvijek na velikim zglobovima kako bi se mogla primijeniti farmakoterapija i kako bi uvijek bio dostupan intravenski put. Pritom se mora paziti na čvrstoću zategnutosti fizičkih pomagala (ne stegnuti prejako niti prelabavo).

(7) Vezivanje se može provesti oblačenjem pacijenta u zaštitnu košulju.

(8) Sve vrijednosti i dragocjenosti koje pacijent ima na sebi treba s njega skinuti i pohraniti na sigurno mjesto na odjelu u odjelni sef.

ZZODS, Članak 62

(1) Odluku o primjeni mjere prisile donosi psihijatar i nadzire njezinu primjenu.

(2) Ako zbog iznimne hitnosti nije moguće čekati da odluku donese psihijatar, odluku o primjeni mjere prisile može donijeti doktor medicine, medicinska sestra ili drugo zdravstveno osoblje, koji su obvezni o tome odmah obavijestiti psihijatra koji će pregledati osobu s težim duševnim smetnjama i odlučiti o daljnjoj primjeni mjere prisile.

ZZODS, Članak 64

(3) O primjeni mjera prisile psihijatrijska ustanova obavijestit će osobu od povjerenja, zakonskog zastupnika i etičko povjerenstvo.

(4) Psihijatrijska ustanova obvezna je najmanje dva puta godišnje izvijestiti Povjerenstvo o primijenjenim mjerama prisile. Psihijatrijska ustanova obavijestit će Povjerenstvo o svakoj primjeni mjera prisile prema djetetu.

(5) Osoba s težim duševnim smetnjama prema kojoj su primijenjene mjere prisile, osoba od povjerenja i zakonski zastupnik mogu se obratiti Povjerenstvu sa zahtjevom da ispita primjenu mjera prisile

PRISILNI SMJEŠTAJ U PSIHIJATRIJSKU USTANOVU

 ZZODS, Prisilni smještaj

Članak 34.

(1) U postupku prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu odlučuje sudac pojedinac nadležnog suda.

(2) Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske postavlja suce ovlaštene za vođenje postupka prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu iz redova sudaca nadležnog suda iz stavka 1. ovoga članka, na vrijeme od pet godina, vodeći računa o njihovoj stručnosti iz područja forenzičke psihijatrije. Nakon isteka pet godina isti sudac može biti ponovno postavljen.

(3) Postupak po kojem sud odlučuje o prisilnom smještaju je izvanparnični postupak.

(4) U postupku prisilnoga smještaja javnost je isključena.

(5) Isključenje javnosti ne odnosi se na osobu o čijem se prisilnom smještaju odlučuje, osobu od povjerenja, zakonskog zastupnika, odvjetnika, službenu osobu centra za socijalnu skrb te voditelja odjela psihijatrijske ustanove.

(6) U postupku prisilnog smještaja sud je ovlašten utvrđivati i činjenice koje stranka i drugi sudionici nisu iznijeli, može odlučiti da se dokazuju i činjenice koje nisu sporne, te je ovlašten izvoditi i dokaze koje stranka ili drugi sudionici u postupku nisu predložili, ako su te činjenice i dokazi od važnosti za donošenje sudske odluke.

(7) Osobi o čijem se prisilnom smještaju odlučuje, a koja nema poslovnu sposobnost ili je djelomično lišena poslovne sposobnosti, sud će dopustiti da radi ostvarivanja svojih prava i interesa poduzima pojedine radnje u postupku, sukladno njezinoj sposobnosti shvaćanja značenja poduzetih radnji i njihovih pravnih posljedica.

(8) U postupku prisilnog smještaja, ako pojedina pitanja nije moguće riješiti prema pravilima izvanparničnog postupka, odgovarajuće se primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje parnični postupak.

Članak 36.

(1) Sudac je dužan bez odgode, a najkasnije u roku od 72 sata od trenutka primitka obavijesti o prisilnom zadržavanju na nadležnom sudu, prisilno zadržanu osobu posjetiti u psihijatrijskoj ustanovi, obavijestiti ju o razlogu i svrsi sudskog postupka te ju saslušati. Sudac će izvršiti uvid u medicinsku dokumentaciju te saslušati i voditelja odjela. Voditelj odjela obvezan je osigurati da prisilno zadržana osoba, ako je to moguće s obzirom na njezino zdravstveno stanje, ne bude pod liječničkim tretmanom koji bi onemogućio sudsko saslušanje.

(2) Odvjetnik prisilno zadržane osobe obvezan je prisustvovati posjetu i saslušanju prisilno zadržane osobe i voditelja odjela. Saslušanju navedenih osoba može prisustvovati psihijatar s liste stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: vještak psihijatar) koji nije zaposlen u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba, ako to sudac smatra potrebnim. U tom slučaju sudac će saslušati i vještaka psihijatra o potrebi nastavka prisilnog zadržavanja ili otpusta zadržane osobe iz psihijatrijske ustanove.

(3) Ako sudac nakon saslušanja zaključi da ne postoje pretpostavke za prisilni smještaj iz članka 27. ovoga Zakona, bez odgode će donijeti rješenje kojim će se odrediti otpust prisilno zadržane osobe iz psihijatrijske ustanove.

(4) Ako sudac nakon saslušanja zaključi da postoje pretpostavke za prisilni smještaj iz članka 27. ovoga Zakona, bez odgode će donijeti rješenje o nastavku prisilnog zadržavanja, zakazati ročište za usmenu raspravu te izvršiti druge pripreme za njezino održavanje.

(5) Protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka žalbu može podnijeti psihijatrijska ustanova u roku od tri dana od dana primitka rješenja o otpustu. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(6) Protiv rješenja iz stavka 4. ovoga članka nije dopuštena posebna žalba.

(7) Prisilno zadržavanje osobe, bez sudskog rješenja kojim se određuje prisilni smještaj, može trajati najdulje osam dana od trenutka donošenja odluke o prisilnom zadržavanju u psihijatrijskoj ustanovi.

Članak 37.

(1) Na usmenu raspravu pozivaju se prisilno zadržana osoba, zakonski zastupnik, odvjetnik, voditelj odjela te po potrebi osoba od povjerenja i centar za socijalnu skrb. Ročište se može zakazati telefonom, brzojavom, elektroničkim putem ili na drugi odgovarajući način o čemu će se sastaviti službena bilješka, ako o tome nema drugog pisanog dokaza. Rasprava se ne može održati bez sudjelovanja odvjetnika i voditelja odjela.

(2) Za usmenu raspravu sud može, a na obrazloženi zahtjev prisilno zadržane osobe ili njezina odvjetnika mora, pribaviti pisani nalaz i mišljenje jednog od vještaka psihijatra koji nije zaposlen u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba o tome postoje li kod te osobe teže duševne smetnje zbog kojih ona ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost. Kad odlučuje o prisilnom smještaju djeteta nalaz i mišljenje pribavlja se od psihijatra specijaliziranog za liječenje djece.

(3) Iznimno, ako zbog nemogućnosti održavanja roka iz članka 36. stavka 7. ovoga Zakona ili druge objektivne okolnosti nije moguće postupiti na način određen stavkom 2. ovoga članka, pisani nalaz i mišljenje može dati vještak psihijatar koji je zaposlen u ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba, a koji nije odlučivao o njezinu prisilnom zadržavanju.

(4) Vještak psihijatar podnosi sudu pisani nalaz i mišljenje nakon što osobno pregleda prisilno zadržanu osobu.

(5) Vještak psihijatar obvezan je svoj pisani nalaz i mišljenje podnijeti sudu najmanje 24 sata prije održavanja usmene rasprave.

(6) Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu, sud može zatražiti pisane obavijesti i od centra za socijalnu skrb te od drugih osoba koje mogu dati potrebne podatke ili ih može saslušati na raspravi.

(7) Sud će prisilno zadržanoj osobi, osobi od povjerenja, zakonskom zastupniku i odvjetniku te voditelju odjela dopustiti da se izjasne o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o prisilnom smještaju i da postavljaju pitanja vještaku psihijatru i drugim osobama koje će se saslušati na raspravi.

(8) Voditelj odjela obvezan je osigurati da prisilno zadržana osoba ako je to moguće s obzirom na njezino zdravstveno stanje, ne bude pod liječničkim tretmanom koji bi onemogućio njezino sudjelovanje na usmenoj raspravi. Iznimno, usmena rasprava može se održati bez prisilno zadržane osobe, ako njezino zdravstveno stanje onemogućuje sudjelovanje na usmenoj raspravi.

(9) Sud može dopustiti da raspravi prisustvuju pojedine osobe koje se bave liječenjem ili zaštitom osoba s duševnim smetnjama, znanstveni radnici i osobe za čije je obrazovanje to potrebno. Na zahtjev prisilno zadržane osobe sud može dopustiti da raspravi prisustvuju najviše dvije osobe koje odredi prisilno zadržana osoba.

(10) Osobe koje su prisutne na raspravi sud će upozoriti da su dužne kao tajnu čuvati sve što su na raspravi saznale te će ih upozoriti na posljedice otkrivanja tajne.

(11) Rasprava se održava u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj je osoba prisilno zadržana. Iznimno, iz posebno opravdanih razloga rasprava se može održati na sudu, ako se s time suglasi voditelj odjela.

PRISILNO LIJEČENJE

PRISILNO LIJEČENJE PO ZAKONU O KAZNENOM POSTUPKU :

Članak 476.

 (1) Ako je okrivljenik u vrijeme počinjenja protupravnog djela bio neubrojiv, državni odvjetnik će u optužnici postaviti zahtjev da sud utvrdi da je okrivljenik počinio protupravno djelo u stanju neubrojivosti, te da mu se odredi prisilan smještaj prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

(2) Nakon podizanja optužnice iz stavka 1. ovoga članka okrivljenik mora imati branitelja.

(3) Sud će u ovim predmetima postupati posebno žurno.

Članak 480.

(1) Ako je državni odvjetnik postavio zahtjev iz članka 476. stavka 1. ovoga Zakona, a sud nakon provedene glavne rasprave utvrdi da je optuženik u stanju neubrojivosti počinio protupravno djelo te da postoje uvjeti za određivanje prisilnog smještaja optuženika u psihijatrijsku ustanovu prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, donijet će presudu kojom se utvrđuje da je optuženik počinio protupravno djelo, da ga je počinio u stanju neubrojivosti, te rješenjem odrediti prisilni smje­štaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci.

(2) Sud će, pri donošenju presude i rješenja iz stavka 1. ovoga članka, odrediti, odnosno produljiti pritvor iz razloga navedenog u članku 477. stavku 1. ovoga Zakona.

(3) Ako je državni odvjetnik postavio zahtjev iz članka 476. stavka 1. ovoga Zakona, a sud nakon provedene glavne rasprave utvrdi da je optuženik u stanju neubrojivosti počinio protupravno djelo, ali da ne postoje uvjeti za određivanje prisilnog smještaja optuženika u psihijatrijsku ustanovu prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, donijet će presudu kojom se optuženik oslobađa od optužbe i rješenje kojim se odbija zahtjev za određivanje prisilnog smještaja.

(4) Ako je državni odvjetnik postavio zahtjev iz članka 476. stavka 1. ovoga Zakona, a sud utvrdi postojanje razloga iz članka 370. ovoga Zakona, donijet će presudu kojom se optužba odbija.

(5) Ako je državni odvjetnik postavio zahtjev iz članka 476. stavka 1. ovoga Zakona, a sud utvrdi postojanje razloga iz članka 371. ovoga Zakona, osim isključenja krivnje zbog neubrojivosti, donijet će presudu kojom se optuženik oslobađa od optužbe.

(6) Ako sud ne utvrdi da je optuženik u vrijeme počinjenja protupravnog djela bio neubrojiv, donijet će presudu kojom se optužba odbija. U tom slučaju državni odvjetnik može odmah nakon objave presude dati usmeno izjavu da se odriče prava na žalbu i podnijeti novu optužnicu za isto kazneno djelo. Glavna rasprava će se provesti pred istim vijećem na temelju nove optužnice, protiv koje prigovor nije dopušten. Radi pripreme obrane sud može prekinuti glavnu raspravu. Prije izvedeni dokazi neće se ponovno izvoditi, osim ako vijeće ustanovi da je potrebno da se pojedini dokazi ponovno izvedu. Pisano izrađena presuda kojom je optužba odbijena dostavit će se strankama samo na njihov zahtjev. Protiv te presude žalba nije dopuštena.

PRISILNO LIJEČENJE PREMA ZZODS-U:

VAŽNO: ČLANAK 1. ZZODS-a KAŽE: "Ovim se Zakonom propisuju temeljna načela, zaštita prava te uvjeti za primjenu mjera i postupanje prema osobama s duševnim smetnjama." Međutim, čl. 27 definira: "Osoba s težim duševnim smetnjama koja zbog tih smetnji ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost, smjestit će se u psihijatrijsku ustanovu po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim Zakonom." Drugim riječima, Zakon ne definira prisilno zadržavanje i smještaj u nepsihijatrijskim ustanovama (npr. internom odjelu, kirurgiji i sl.), te se problem zadržavanja bolesnika na tim odjelima rješava pod drugim Zakonima (Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o pravima pacijenata)

Prijem u psihijatrijsku ustanovu je postupak od dolaska ili dovođenja osobe u tu ustanovu radi pregleda ili liječenja do donošenja odluke o njezinu otpuštanju iz psihijatrijske ustanove ili dobrovoljnom smještaju, smještaju bez pristanka ili prisilnom zadržavanju u psihijatrijskoj ustanovi.- PRIJEM POČINJE TEĆI OD TRENUTKA DOLASKA PACIJENTA U PSIHIJATRIJSKU USTANOVU

Prisilni smještaj je smještaj osobe s težim duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu na temelju odluke suda. - SMJEŠTAJ ODREĐUJE SUD

Prisilno zadržavanje je zadržavanje osobe s težim duševnim smetnjama u psihijatrijskoj ustanovi od trenutka donošenja odluke psihijatra o prisilnom zadržavanju te osobe do odluke suda o njezinu otpustu ili prisilnom smještaju. - ZADRŽAVANJE ODREĐUJE PSIHIJATAR

ZZODS, Članak 27.

Osoba s težim duševnim smetnjama koja zbog tih smetnji ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost, smjestit će se u psihijatrijsku ustanovu po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim Zakonom.

3.1. Prisilno zadržavanje

ZZODS, Članak 28.

(1) Osoba iz članka 27. ovoga Zakona primit će se u odgovarajuću psihijatrijsku ustanovu na temelju uputnice doktora medicine koji je tu osobu osobno pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu. U ispravi moraju biti obrazloženi razlozi zbog kojih doktor medicine predlaže prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu.

(2) Ministar nadležan za poslove zdravlja pravilnikom će propisati sadržaj isprave o pregledu iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Osoba će se primiti u psihijatrijsku ustanovu i bez uputnice doktora medicine u osobito hitnim slučajevima ozbiljnog i izravnog ugrožavanja vlastitog ili tuđeg života, zdravlja ili sigurnosti.

(4) Kad policija po pozivu ili po službenoj dužnosti u slučajevima iz stavka 3. ovoga članka dovodi osobu u psihijatrijsku ustanovu obvezna je postupati s posebnom pažnjom, štititi dostojanstvo osobe s duševnim smetnjama te se držati uputa liječnika. Naputak o postupanju policije u dovođenju osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu u suradnji će donijeti ministar nadležan za poslove zdravlja i ministar nadležan za unutarnje poslove.

ZZODS, Članak 29.

(1) Psihijatar koji primi osobu na temelju članka 28. ovoga Zakona obvezan je bez odgode, a najkasnije u roku od 48 sati od prijema, utvrditi postoje li razlozi za prisilno zadržavanje iz članka 27. ovoga Zakona.

(2) Psihijatar je obvezan osobu iz stavka 1. ovoga članka upoznati s njezinim pravima propisanim ovim Zakonom, uključujući i pravo na izbor odvjetnika.

(3) Psihijatrijska ustanova obvezna je bez odgode o prijemu osobe iz stavka 1. ovoga članka obavijestiti osobu od povjerenja, zakonskog zastupnika ili osobu koja s njom živi u zajedničkom kućanstvu i službenu bilješku o tome unijeti u medicinsku dokumentaciju.

ZZODS, Članak 32.

(1) Psihijatrijska ustanova u kojoj je osoba prisilno zadržana obvezna je bez odgode, a najkasnije u roku od 12 sati od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili telekomunikacijskim sredstvima, dostaviti nadležnom županijskom sudu obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno s medicinskom dokumentacijom.

(2) Ministar nadležan za poslove zdravlja pravilnikom će propisati sadržaj obavijesti o prisilnom zadržavanju iz stavka 1. ovoga članka.

PRISILNO LIJEČENJE PO KAZNENOM ZAKONU :

Obvezno psihijatrijsko liječenje Ĉlanak 68.

(1) Sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog lijeĉenja sud će izreći poĉinitelju koji je kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od jedne godine ili više poĉinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti ako postoji opasnost da bi ta osoba zbog duševnih smetnji zbog kojih je nastupila njezina bitno smanjena ubrojivost mogla u budućnosti poĉiniti teže kazneno djelo.
(2) Mjera iz stavka 1. moţe se izreći uz novĉanu kaznu, kaznu zatvora, rad za opće dobro i uvjetnu osudu.
(3) Mjera iz stavka 1. ovoga ĉlanka izreĉena uz kaznu zatvora izvršava se u okviru zatvorskog sustava. Mjera izreĉena uz novĉanu kaznu, rad za opće dobro i uvjetnu osudu izvršava se izvan zatvorskog sustava.
(4) Mjera iz stavka 1. ovoga članka može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora ili rada za opće dobro, proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, odnosno do isteka vremena kazne zatvora koja odgovara izrečenoj novčanoj kazni.
(5) Sud mora po proteku prve godine od dolaska počinitelja na izvršenje mjere iz stavka 1. ovoga članka i potom najmanje jednom godišnje preispitati postoje li uvjeti iz stavka 1. ovoga članka za njezinim nastavkom i o tome donijeti rješenje po postupku propisanom posebnim zakonom. Na zahtjev ustanove u kojoj se mjera provodi ili na zahtjev počinitelja ovo preispitivanje može se učiniti i prije, ali ne prije proteka šest mjeseci od zadnjeg preispitivanja. Sud može obustaviti primjenu mjere ili promijeniti način i vrijeme izvršenja mjere.
(6) Sud će obustaviti izvršavanje mjere iz stavka 1. ovoga članka ako su prestali razlozi zbog kojih je izrečena.
(7) Ako je vrijeme provedeno na liječenju kraće od trajanja izrečene kazne, sud može odrediti da se osuđenik uputi na izdržavanje ostatka kazne ili da se pusti na uvjetni otpust. Kad ga upućuje na izdržavanje ostatka kazne, sud mu može odrediti ambulantno liječenje u zatvorskoj ustanovi. Odlučujući o puštanju na uvjetni otpust, sud će osobito uzeti u obzir uspjeh osuđenikova liječenja, njegovo zdravstveno stanje, vrijeme provedeno na liječenju i ostatak kazne što ga osuđenik nije izdržao. Ako utvrdi da je počinitelj i dalje opasan za okolinu, a da je za otklanjanje te opasnosti dovoljno njegovo liječenje na slobodi, sud može počinitelju kojeg pušta na uvjetni otpust odrediti nastavak liječenja na slobodi sukladno članku 60. stavku 2. u vezi s člankom 62. stavkom 2. točkom 4. ovoga Zakona.

Obvezno liječenje od ovisnosti Ĉlanak 69.

(1) Sigurnosnu mjeru obveznog lijeĉenja od ovisnosti sud će izreći poĉinitelju koji je kazneno djelo poĉinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o alkoholu, drogi ili druge vrste ovisnosti ako postoji opasnost da će zbog te ovisnosti u budućnosti poĉiniti teţe kazneno „Narodne novine“ broj: 125/11 i 144/12 – Neslužbeni pročišćeni tekst djelo.
(2) Mjera iz stavka 1. moţe se izreći uz novĉanu kaznu, kaznu zatvora, rad za opće dobro i uvjetnu osudu.
(3) Mjera iz stavka 1. ovoga ĉlanka izreĉena uz kaznu zatvora izvršava se u okviru zatvorskog sustava ili u zdravstvenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi za lijeĉenje ovisnosti izvan zatvorskog sustava pod uvjetima odreĊenim posebnim propisom. Mjera izreĉena uz novĉanu kaznu, rad za opće dobro i uvjetnu osudu izvršava se u zdravstvenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi za otklanjanje ovisnosti izvan zatvorskog sustava, a moţe se, pod uvjetima određenim posebnim propisom, kao i u sluĉaju iz ĉlanka 44. stavka 4. ovoga Zakona, izvršavati i u terapijskoj zajednici ako je takvo odvikavanje dostatno za otklanjanje opasnosti.
(4) Mjera iz stavka 1. ovoga ĉlanka moţe trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora ili rada za opće dobro, proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, odnosno do isteka vremena kazne zatvora koja odgovara izreĉenoj novĉanoj kazni, a najdulje tri godine.
(5) Sudac izvršenja će obustaviti izvršavanje mjere iz stavka 1. ovoga ĉlanka ako su prestali razlozi zbog kojih je izreĉena ili ako je njezino dosadašnje i daljnje provoĊenje bezizgledno.
(6) Sudac izvršenja mora najmanje svakih šest mjeseci, raĉunajući od dolaska poĉinitelja na izvršenje mjere iz stavka 1. ovoga ĉlanka, preispitati postoje li uvjeti iz stavka 1. ovoga ĉlanka za njenim nastavkom i o tome donijeti rješenje. Sudac izvršenja moţe obustaviti primjenu mjere ili promijeniti naĉin i vrijeme izvršenja mjere.
(7) Na mjeru obveznog lijeĉenja od ovisnosti primjenjuje se odredba ĉlanka 68. stavka 7. ovoga Zakona. O

PRISILNO LIJEČENJE PO PREKRŠAJNOM  ZAKONU :

ZAKON O ZAŠTITI OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA REGULIRA (IZMEĐU OSTALOG) ZADRŽAVANJE I SMJEŠTAJ OSOBE S DUŠEVNIM SMETNJAMA U PSIHIJATRIJSKOJ USTANOVI

U pogledu smještaja i zadržavanja osoba u zdravstvenoj ustanovi ZZODS-u regulira smještaj i zadržavanje osoba s duševnim smetnjama u psihijatrijskim ustanovama!

 ZZODS, Dobrovoljni smještaj

Članak 25.

(1) Osobu s duševnim smetnjama može se uz njezin pisani pristanak smjestiti u psihijatrijsku ustanovu samo ako se njezino liječenje ne može provesti izvan takve ustanove.

ZZODS, Prisilno zadržavanje i prisilni smještaj

Članak 27.

Osoba s težim duševnim smetnjama koja zbog tih smetnji ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost, smjestit će se u psihijatrijsku ustanovu po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim Zakonom.

Sada treba još pogledati definiciju psihijatrijske ustanove, osobe s duševnim smetnjama i osobe s težim duševnim smetnjama:

                                                                             Članak 3.

Odgovarajuća psihijatrijska ustanova je psihijatrijska ustanova koja ima uvjete za primjenu medicinskog postupka i koja se nalazi ili je najbliža prebivalištu, a ako ga nema, boravištu ili mjestu gdje je zatečena osoba s duševnim smetnjama.

Psihijatrijska ustanova je zdravstvena ustanova ili njezina jedinica za obavljanje specijalističko-konzilijarnog i bolničkog liječenja iz područja psihijatrije ustrojena prema posebnom zakonu.

Duševna smetnja je poremećaj prema važećim međunarodno priznatim klasifikacijama mentalnih poremećaja.

Teža duševna smetnja je duševna smetnja iz točke 3. ovoga članka koja po svojoj naravi ili intenzitetu ograničava ili otežava psihičke funkcije osobe u mjeri da joj je neophodna psihijatrijska pomoć.

KADA OSOBA NIJE U STANJU DATI PRISTANAK NA TERAPIJSKI ILI DIJAGNOSTIČKI POSTUPAK

Pravo na samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove

ZAKON O ZAŠTITI PRAVA PACIJENATA, Članak 27.

Pacijent ima pravo samovoljno napustiti stacionarnu zdravstvenu ustanovu, osim u slučajevima propisanim posebnim zakonom, u slučajevima kada bi to štetilo njegovome zdravlju i zdravlju ili sigurnosti drugih osoba.

O namjeri napuštanja ustanove iz stavka 1. ovoga članka pacijent mora dati pisanu izjavu ili usmenu izjavu pred dva istovremeno nazočna svjedoka koji potpisuju izjavu o namjeri pacijenta da napusti ustanovu.

Pisana izjava iz stavka 2. ovoga članka prilaže se u medicinsku dokumentaciju pacijenta.

Podatak o samovoljnom napuštanju zdravstvene ustanove bez najave nadležan zdravstveni radnik obvezan je upisati u medicinsku dokumentaciju pacijenta. Ako to nalaže zdravstveno stanje pacijenta nadležan zdravstveni radnik o napuštanju zdravstvene ustanove bez najave obvezan je obavijestiti osobu iz članka 25. stavka 2. ovoga Zakona, a nadležna tijela u slučajevima određenim posebnim propisima. Ako je pacijent nesposoban za rasuđivanje, odnosno maloljetan nadležan zdravstveni radnik obvezan je obavijestiti njegova zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika.

Članak 25.

Pacijent ima pravo na povjerljivost podataka koji se odnose na stanje njegova zdravlja sukladno propisima o čuvanju profesionalne tajne i zaštiti osobnih podataka.

Pacijent ima pravo dati usmenu ili pisanu izjavu o osobama koje mogu biti obaviještene o njegovu prijmu u stacionarnu zdravstvenu ustanovu kao i o njegovom zdravstvenom stanju. Pacijent može imenovati i osobe kojima zabranjuje davanje tih podataka.

Zaštita pacijenta koji nije sposoban dati pristanak

Članak 17.

Za pacijenta koji nije pri svijesti, za pacijenta s težom duševnom smetnjom te za poslovno nesposobnog ili maloljetnog pacijenta, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije, suglasnost iz članka 16. stavka 2. ovoga Zakona potpisuje zakonski zastupnik, odnosno skrbnik pacijenta.

U interesu pacijenta osoba iz stavka 1. ovoga članka može suglasnost u bilo koje vrijeme povući potpisivanjem izjave o odbijanju pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka.

Ukoliko su interesi pacijenata iz stavka 1. ovoga članka i njihovih zakonskih zastupnika, odnosno skrbnika suprotstavljeni, zdravstveni radnik je dužan odmah o tome obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb.

Članak 18.

Ako se zbog hitne situacije ne može dobiti suglasnost zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika iz članka 17. stavka 1. ovoga Zakona pacijent će se podvrći dijagnostičkom, odnosno terapijskom postupku samo u slučaju kada bi zbog nepoduzimanja postupka bio neposredno ugrožen njegov život ili bi mu prijetila ozbiljna i neposredna opasnost od težeg oštećenja njegovoga zdravlja. Postupak se može provoditi bez pristanka 

Informi rani pristanak ugroženih skupina ljudi

Pravna klinika, Objavljeno 13. May 2011 - 11:01

Pacijent mora dati svoj pristanak za svaki medicinski zahvat koji se treba provesti.Da bi se pristupilo davanju takvog pristanka, potrebno da je liječnik pacijenta obavijesti o svim važnim okolnostima za donošenje te odluke – prirodi i tijeku samog postupka, kratkoročnim i dugoročnim posljedicama takvog postupka te o alternativi, ukoliko postoji. Na pacijentu je zatim da odabere željeni oblik medicinske usluge, a u tu svrhu može zatražiti i mišljenje drugog liječnika.

Međutim, da bi osoba mogla dati takav informirani pristanak, mora imati poslovnu sposobnost i određeni stupanj svijesti. Valjani pristanak ne mogu dati djeca, osobe s duševnim smetnjama, osobe lišene poslovne sposobnosti te osobe koje se nalaze u stanju nesvijesti. Za njih, pristanak daju ZAKONSKI ZASTUPNICI. To mogu biti roditelji, posvojitelji ili skrbnici, ovisno o tome radi li se o potpuno poslovno sposobnim osobama ili pak potpuno ili djelomično poslovno nesposobnim osobama. Važno je napomenuti da se poslovna sposobnost stječe navršenjem osamnaeste godine života. Iznimno djeca nakon šesnaeste godine života mogu steći poslovnu sposobnost ukoliko stupe u brak.. No, djecu će redovito zastupati roditelji ili posvojitelji, a ako njih nema - skrbnik. Za osobe s duševnim smetnjama predviđen je poseban postupak u kojem se utvrđuje mogu li samostalno dati valjani pristanak. Ako se u tom postupku utvrdi da nisu za to sposobni, za njih će pristanak dati zakonski zastupnik.

Iako su punoljetne osobe potpuno poslovno sposobne, u nekim situacijama neće biti sposobne brinuti se za svoja prava i interese ili će štetiti pravima i interesima drugih osoba. Najčešće će to biti slučajevi duševnih smetnja. No, sama činjenica da je osobi dijagnostificirana duševna bolest, ne znači da ona automatski gubi poslovnu sposobnost. Poslovnu sposobnost može oduzeti samo sud i to na prijedlog bliskih srodnika ili nadležnog centra za socijalnu skrb. Ako sud donese rješenje o  (potpunom ili djelomičnom) lišenju poslovne sposobnosti imenovati će i skrbnika. Taj će skrbnik davati pristanak za medicinski zahvat umjesto osobe lišene poslovne sposobnosti.

Zakonski zastupnici pozvani su da u medicinskom postupku daju pristanak umjesto djece, osoba s duševnim smetnjama, osoba lišenih poslovne sposobnosti te osoba bez svijesti. Sve informacije koje je liječnik inače obvezan dati pacijentu, dužan je dati zakonskim zastupnicima. Zakonski su zastupnici ti koji su ovlašteni tražiti mišljenje drugog liječnika, odbiti medicinski zahvat, ukoliko smatraju da on nije u interesu pacijenta čije interese i prava zastupaju. Ipak, ako liječnik smatra da zakonski zastupnik ne nastupa u interesu zastupanog, dužan je o tome obavijestiti nadležan centar za socijalnu skrb kako bi on ili, u ozbiljnijim situacijama, sud odlučio o početku, odnosno nastavku ili prestanku liječenja. To nije samo njegova pravna, već i etička dužnost te u suprotnom može stegovno, prekršajno, ali i kazneno odgovarati.

U svakom slučaju, ove posebne kategorije osoba koje se podvrgavaju medicinskom postupku moraju biti na odgovarajući način obaviještene o namjeravanom provođenju postupka. Naravno, to se ne odnosi na osobe bez svijesti koje nisu u mogućnosti biti informirane prije samog postupka, s obzirom na hitnost situacije. Međutim, djecu, osobe s duševnim smetnjama te osobe lišene poslovne sposobnosti treba obavijestiti o postupku u onolikoj mjeri koliko su to u mogućnosti shvatiti. Izraze li veliko nezadovoljstvo postupkom, a koje nije posljedica uobičajenog straha, liječnik bi trebao posumnjati u sukob interesa zakonskog zastupnika i djeteta (odnosno osobe s duševnom smetnjom) te o tome obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb. Ukoliko se dijete, osoba s duševnom smetnjom ili osoba lišena poslovne sposobnosti protivi dobijanju informacija o medicinskom postupku, informacije se nipošto ne smiju dati. Pravo je tih osoba, unatoč osjetljivom stanju, odbiti primanje takvih informacija. Takvo odbijanje ne utječe na davanje pristanka za medicinski postupak.

Iako ne postoji direktna pravna dužnost, u medicinskim postupcima trebalo bi u što većoj mjeri uzimati u obzir mišljenje djeteta, osoba s duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti. Medicinski postupci moraju se obavljati u njihovom interesu pa je potrebno uvažiti njihovo mišljenje kad su ga oni barem djelomično sposobni izraziti. 

PRAVO PACIJENTA NA ZABRANU POSJETA

Pravo na održavanje osobnih kontakata

ZAKON O ZAŠTITI PRAVA PACIJENATA, Članak 26.

Tijekom boravka u stacionarnoj zdravstvenoj ustanovi pacijent ima pravo primanja posjetitelja sukladno kućnom redu zdravstvene ustanove te pravo zabraniti posjete određenoj osobi ili osobama.

KAZNA ZDRAVSTVENOJ USTANOVI KOJA USKRATI OSOBI PRAVO NA ODBIJANJE DIJAGNOTIČKOG ILI TERAPIJSKOG ZAHVATA

ZAKON O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI 2018., Članak 242.

(1) Novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj zdravstvena ustanova ako:

1. uskraćuje osobama jednakost u cjelokupnom postupku ostvarivanja zdravstvene zaštite (članak 26. stavak 1. točka 1.)

2. uskraćuje osobama slobodan izbor doktora medicine i doktora dentalne medicine primarne zdravstvene zaštite (članak 26. stavak 1. točka 2.)

3. uskraćuje osobama zdravstvenu uslugu standardizirane kvalitete i jednakog sadržaja (članak 26. stavak 1. točka 3.)

4. uskraćuje osobama prvu pomoć i hitnu medicinsku pomoć kada im je ona potrebna, osim kad im je pomoć potrebna zbog opasnosti od nastupanja trajne štetne posljedice za njihovo zdravlje ili za njihov život (članak 26. stavak 1. točka 4.)

5. uskraćuje osobama odbijanje liječenja od strane studenata i odbijanje svih drugih intervencija koje bi samostalno obavljali zdravstveni radnici prije stečene stručne kvalifikacije odnosno ishođenog odobrenja za samostalan rad (članak 26. stavak 1. točka 5.)

6. uskraćuje osobama prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo njihov život i zdravlje ili izazvalo trajna oštećenja njihova zdravlja (članak 26. stavak 1. točka 6.)

7. uskraćuje osobama prehranu u skladu s njihovim svjetonazorom za vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi (članak 26. stavak 1. točka 7.)

8. uskraćuje osobama obavljanje vjerskih obreda za vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi u za to predviđenome prostoru (članak 26. stavak 1. točka 8.)

9. ne omogući opremanje osoba u mrtvačnici u slučaju smrti, uz primjenu vjerskih odnosno drugih običaja vezanih uz iskaz pijeteta prema umrloj osobi (članak 26. stavak 1. točka 9.)

10. ne postupi po prigovoru osobe koja je zatražila zaštitu svojih prava s obzirom na kvalitetu, sadržaj i vrstu zdravstvene usluge i o poduzetim mjerama ne obavijesti podnositelja prigovora najkasnije u roku od osam dana (članak 27. stavci 4. i 5.)

11. ne osigura hitnu medicinsku pomoć (članak 43.)

12. sklopi ugovor sa zdravstvenim radnikom sa završenim sveučilišnim diplomskim studijem koji obavlja privatnu praksu protivno odredbi članka 62. ovoga Zakona

13. započne s radom prije nego što je rješenjem utvrđeno da zdravstvena ustanova ispunjava normative i standarde u pogledu prostora, radnika i medicinsko-tehničke opreme (članak 76. stavak 1.)

14. proširi ili promijeni djelatnost prije nego što je rješenjem utvrđeno da zdravstvena ustanova ispunjava normative i standarde u pogledu prostora, radnika i medicinsko-tehničke opreme (članak 78.)

15. prestane obavljati zdravstvenu djelatnost bez rješenja Ministarstva o prestanku rada (članak 80. stavak 3.)

16. primi u radni odnos za obavljanje poslova u zdravstvenoj djelatnosti koja uključuje rad s djecom zdravstvenog radnika koji je pravomoćno osuđen za neko od kaznenih djela iz glave XVI. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17.) – Kaznena djela protiv spolne slobode i glave XVII. istoga Zakona – Kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (članak 156. stavak 1.)

17. ne primi zdravstvene radnike na pripravnički staž (članak 174. stavak 2.)

18. onemogući zdravstvenom radniku stručno usavršavanje (članak 179. stavak 1.)

19. ne osigura kontinuitet zdravstvene zaštite odnosno ako dopusti da zdravstveni radnici napuste mjesta rada bez zamjene drugog radnika, ako se time dovodi u pitanje sigurnost pružanja zdravstvene zaštite (članak 193. stavci 1. i 13.)

20. ne provodi unutarnji nadzor nad radom svojih ustrojstvenih jedinica i zdravstvenih radnika (članak 201. stavak 1.)

21. inspektoru onemogući obavljanje inspekcijskog nadzora i odbije pružiti potrebne podatke i obavijesti (članak 209. stavak 3.)

22. ne izvrši naređene mjere iz članka 213. stavka 1. točaka 1., 2., 3., 5., 6., 7., 8. i 10. ovoga Zakona

23. ne obavi propisanu obdukciju (članak 236. stavak 2.).

(2) Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 5000,00 do 10.000,00 kuna i odgovorna osoba u zdravstvenoj ustanovi.

(3) Novčanom kaznom u iznosu od 5000,00 do 10.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj iz stavka 1. točaka 1., 3., 4., 5., 6., 10., 11., 17. i 21. ovoga članka privatni zdravstveni radnik.

ZAKON O ZAŠTITI PRAVA PACIJENATA, V. KAZNENE ODREDBE

Članak 41.

Novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj zdravstvena ustanova ako:

1. uskrati pacijentu pravo na obaviještenost iz članka 8. ovoga Zakona,

2. uskrati pacijentu pravo na podatak o imenu te specijalizaciji osobe koja mu izravno pruža zdravstvenu zaštitu (članak 12.),

3. uskrati pacijentu pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka protivno članku 16. – 18. ovoga Zakona,

4. postupi suprotno odredbama članka 17. stavka 3. ovoga Zakona,

5. obavlja znanstveno istraživanje nad pacijentom protivno odredbama članka 19. – 21. ovoga Zakona,

6. obavlja zahvat na ljudskom genomu protivno članku 22. ovoga Zakona,

7. uskrati uvid u medicinsku dokumentaciju protivno članku 23. i članku 24. stavku 1. i 2. ovoga Zakona,

8. povrijedi pravo na povjerljivost podataka iz članka 25. ovoga Zakona,

9. uskrati pacijentu pravo na održavanje osobnih kontakata ili povrijedi zabranu posjete određenoj osobi ili osobama (članak 26.),

10.uskrati pacijentu pravo na samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove protivno članku 27. ovoga Zakona,

11.uskrati pacijentu pravo na privatnost (članak 28.).

Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 10.000,00 kuna i odgovorna osoba u zdravstvenoj ustanovi.

Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 50.000,00 kuna i trgovačko društvo koje obavlja zdravstvenu djelatnost sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti.

Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 10.000,00 kuna i odgovorna osoba u trgovačkom društvu koja obavlja zdravstvenu djelatnost.

Za prekršaj iz stavka 1. točke 1., 3., 4., 5. – 8. i 11. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 10.000,00 kuna i privatni zdravstveni radnik.

PRAVO NA ODBIJANJE DIJAGNOSTIČKOG ILI TERAPIJSKOG ZAHVATA

ZAKON O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI 2018., Članak 26.

(1) U ostvarivanju zdravstvene zaštite svaka osoba u skladu s odredbama ovoga Zakona i zakona kojim se uređuje obvezno zdravstveno osiguranje ima pravo na:

1. jednakost u cjelokupnom postupku ostvarivanja zdravstvene zaštite

2. slobodan izbor doktora medicine i doktora dentalne medicine primarne zdravstvene zaštite

3. zdravstvenu uslugu standardizirane kvalitete i jednakog sadržaja

4. prvu pomoć i hitnu medicinsku pomoć kada joj je ona potrebna

5. odbijanje liječenja od strane studenata i odbijanje svih drugih intervencija koje bi samostalno obavljali zdravstveni radnici prije stečene stručne kvalifikacije odnosno ishođenog odobrenja za samostalan rad

6. prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo njezin život i zdravlje ili izazvalo trajna oštećenja njezina zdravlja

7. prehranu u skladu sa svojim svjetonazorom za vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi

8. obavljanje vjerskih obreda za vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi u za to predviđenome prostoru

9. opremanje u mrtvačnici u slučaju smrti, uz primjenu vjerskih odnosno drugih običaja vezanih uz iskaz pijeteta prema umrloj osobi.

(2) Iznimno od stavka 1. točke 2. ovoga članka, vojne osobe na službi u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama Republike Hrvatske ostvaruju pravo na izbor doktora medicine i doktora dentalne medicine sukladno zakonu kojim se uređuje služba u Oružanim snagama Republike Hrvatske, a osobe lišene slobode u nadležnosti Ministarstva pravosuđa sukladno zakonu kojim se uređuje izvršavanje kazne zatvora.

(3) Zaposlenici Ministarstva unutarnjih poslova, iznimno od stavka 1. točke 2. ovoga članka, ostvaruju pravo na izbor doktora medicine i doktora dentalne medicine, sukladno zakonu kojim se uređuje organizacija policije i radnopravni položaj policijskih službenika, u Domu zdravlja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske čiji je osnivač Republika Hrvatska.

(4) Prilikom korištenja zdravstvene zaštite osoba ostvaruje i prava sukladno zakonu kojim se uređuje zaštita prava pacijenata.

ZAKON O ZAŠTITI PRAVA PACIJENATA, Članak 6.

Pravo na suodlučivanje pacijenta obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka.

ZAKON O ZAŠTITI PRAVA PACIJENATA, Članak 13.

Pravo na obaviještenost ima i pacijent s umanjenom sposobnošću rasuđivanja, u skladu s dobi, odnosno s fizičkim, mentalnim i psihičkim stanjem.

                                         ZAKON O ZAŠTITI PRAVA PACIJENATA, Članak 16.

Pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka

Pacijent ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje pacijenta ili izazvalo trajna oštećenja njegovoga zdravlja.

Prihvaćanje pojedinoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka pacijent izražava potpisivanjem suglasnosti.

Obrazac suglasnosti te obrazac izjave o odbijanju pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka pravilnikom propisuje ministar nadležan za zdravstvo (u daljnjem tekstu: ministar).

Slijepa osoba, gluha osoba koja ne zna čitati, nijema osoba koja ne zna pisati i gluhoslijepa osoba, prihvaća pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak izjavom u obliku javnobilježničkog akta ili pred dva svjedoka iskazanom izjavom o imenovanju poslovno sposobne osobe koja će u njeno ime prihvaćati ili odbijati pojedini takav postupak.

ZAKON O ZAŠTITI PRAVA PACIJENATA, Članak 17.

Za pacijenta koji nije pri svijesti, za pacijenta s težom duševnom smetnjom te za poslovno nesposobnog ili maloljetnog pacijenta, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije, suglasnost iz članka 16. stavka 2. ovoga Zakona potpisuje zakonski zastupnik, odnosno skrbnik pacijenta.

U interesu pacijenta osoba iz stavka 1. ovoga članka može suglasnost u bilo koje vrijeme povući potpisivanjem izjave o odbijanju pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka.

Ukoliko su interesi pacijenata iz stavka 1. ovoga članka i njihovih zakonskih zastupnika, odnosno skrbnika suprotstavljeni, zdravstveni radnik je dužan odmah o tome obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb.

ZAKON O ZAŠTITI PRAVA PACIJENATA, Članak 18.

Ako se zbog hitne situacije ne može dobiti suglasnost zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika iz članka 17. stavka 1. ovoga Zakona pacijent će se podvrći dijagnostičkom, odnosno terapijskom postupku samo u slučaju kada bi zbog nepoduzimanja postupka bio neposredno ugrožen njegov život ili bi mu prijetila ozbiljna i neposredna opasnost od težeg oštećenja njegovoga zdravlja. Postupak se može provoditi bez pristanka zakonskog zastupnika, odnosno skrbnika pacijenta samo dok traje navedena opasnost.

ZAKLJUČAK:

 1. svatko ima pravo odbiti dijagnostički ili terapijski zahvat

2. bolesnik nema pravo odbiti terapijski postupak u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje pacijenta ili izazvalo trajna oštećenja njegovog zdravlja - MEĐUTIM, ne postoje zakonske smjernice o prisilnom liječenju psihički zdravih osoba, niti je za očekivati postojanje takvih smjernica, obzirom na pravne trendove (pogledati pod napomenom)

3. ako je riječ o osobi s težom duševnom smetnjom koja odbija zbog te smetnje terapijski ili dijagnostički zahvat, suglasnost treba tražiti od zakonskog zastupnika ili skrbnika - osim u hitnim i neodgodivim slučajevima. To znači da. ukoliko se ne radi o hitnoći i životnoj ugroženosti, prije bilo kakvog daljnjeg postupanja treba riješiti  pitanje skrbnika odnosno zakonskog zastupnika. Iako Obiteljski zakon poznaje insitut posebnog skrbnika u praksi se postavlja PROBLEM PRIMJENE INSTITUTA POSEBNOG SKRBNIŠTVA ZA LIJEČENJE, a obzirom na aktualne pravne trendove  (pogledati pod napomenom)

 NAPOMENA: 

 U Obiteljskom zakonu predviđeno je uvođenje anticipiranih naredbi odnosno isprava koje se sastavljaju kod javnog bilježnika. Prema Zakonu, javni bilježnik je dužan ovjerenu kopiju anticipirane naredbe poslati nadležnom centru za socijalnu skrb, dok drugu kopiju pacijent treba imati kod sebe. Takva isprava  je poznata u svijetu pod engleskim nazivom „living will“ najdulju tradiciju ima u SAD–ama.  Osim u slučaju liječenja, anticipirana naredba može se dati još u dva slučaja i to: osoba može unaprijed sama odlučiti koga želi za svog skrbnika ako izgubi poslovnu sposobnost, a i roditelji mogu navesti koga žele da se skrbi za njihovo dijete u slučaju njihove smrti. Anticipirana naredba u svakom se trenutku može izmijeniti ili povući na isti način na koji je i izdana, kod javnog bilježnika. Naredbu osoba može dati samo za sebe (ne i za dijete), i to za slučaj da u budućnosti ne može davati liječniku upute (koma, nesvijest, demencija, terminalna faza bolesti). Obiteljski zakon ne predviđa kazne za liječnike koji se ne budu pridržavali anticipiranih naredbi. U Obiteljskom zakonu se definira i situacija ako se dogodi nesposobnost pacijenta koja se očituje u njegovoj nemogućnosti da u danom trenutku svjesnim očitovanjem volje donosi odluke s pravnim učincima odnosno raspolaže svojim pravima zbog, primjerice, demencije, komatoznog stanja, nesvijesti, mentalnog oštećenja ili kakva drugog zdravstvenog stanja koje ga priječi očitovati pravno relevantnu volju. 

Odluke suda o zdravlju štićenika

Članak 260.

(1) Samo sud može u izvanparničnom postupku na prijedlog štićenika koji je u tom dijelu lišen poslovne sposobnosti ili skrbnika donijeti rješenje o:

1. sterilizaciji štićenika

2. doniranju tkiva i organa štićenika i

3. mjerama za održavanje na životu štićenika.

(2) Nije potrebno rješenje suda iz stavka 1. ovoga članka ako je štićenik u vrijeme dok je bio poslovno sposoban u obliku javnobilježničke isprave odlučio o postupcima i mjerama iz stavka 1. ovoga članka (anticipirana naredba).